OKRUGLI STOL NA TEMU "KREATIVNO VOĐENJE U OBRAZOVANJU - KAKO OSLOBODITI DJEČJU KREATIVNOST"
- Završna svečanost natječaja "Moja prva knjiga" za 2006. - karlovačko Gradsko kazalište "Zorin dom", 26. travnja 2007
U sklopu završne svečanosti natječaja "Moja prva knjiga" za 2006. godinu u karlovačkom Gradskom kazalištu "Zorin dom" 26. travnja 2007.godine
dogodio se zanimljiv događaj.
Na okruglom stolu u organizaciji CNS- a na temu "Kreativno vođenje u obrazovanju - kako osloboditi dječju kreativnost" sudjelovalo je oko 15-ak nastavnika
iz različitih dijelova Hrvatske.
Diana Didi Sandor, koordinatorica CNS-a, govorila je o razvijanju ljubavi i brige za bio-zajednicu sa stanovišta neohumanističkog obrazovanja,
vezano za temu "Ljubav i briga prema prirodi".
Sanja Pilić i Tito Bilopavlović, književnici, podijelili su svoje dugogodišnje iskustvo pisanja za djecu i govorili na temu "Psihologija dječjeg literarnog stvaranja".
Maja Uzelac, prof., u ulozi uvodničarke i moderatorice, govorila je o komunikaciji i medijaciji, vezano za teme "Dječja prava" i "Snaga prijateljstva."
Prenosimo osvrt gđe Uzelac na temu:
KREATIVNO VOĐENJE U OBRAZOVANJU: KAKO OSLOBODITI DJEČJU KREATIVNOST
Čovjek jest misaono biće, no svoja će najveća djela ostvariti kada ne kalkulira i ne misli o tome kakvo će priznanje dobiti za svoje djelo,
odnosno da li će njime pobijediti druge, biti najbolji, najvrjedniji, naročit/a...
Čovjek će ostvariti svoja najveća i najljepša djela kada misli poput kiše koja
pada s neba ili poput valova koji putuju morem...
Djeca se - osobito prije škole - ne moraju vježbati u vještini zaboravljanja samih sebe. Ona stvaraju igrajući
se i misle poput kiše koja pada s neba ili valova koji lelujaju morem. Ona obuhvaćaju i totalitet i individualnost, i prihvaćanje i negaciju, ona žive u neposrednom
jedinstvu s onim što stvaraju ( što crtaju, modeliraju, pjevaju ili pričaju kao priču), ona žive u jedinstvu s onim čime i kako slikaju (s bojama, riječima, tonovima...)
Univerzum je u njima i ona su u univerzumu. DIDI mi je jednom poslala jednu kratku priču ili pjesmu, nešto kao haiku.
"Postoji univerzum i u univerzumu planet Zemlja, na Zemlji jedan grad i u gradu jedna ulica; u ulici je kuća, u kući je soba, u sobi je krevet, a u krevetu dijete.
U djetetu je srce, a u njegovome srcu je univerzum."
Kako djeci ostaviti ili dati mogućnost da budu kreativna? Samo je jedan način: dati im SLOBODU uz OSJEĆAJ SIGURNOSTI I PODRŠKE. Imam s tim u vezi nekoliko teza koje
se mogu promisliti.
Prva teza: što su sredstva ograničenija, tj. što manje imamo materijalnog obilja na raspolaganju - kreativniji smo. Kreativnost je duhovni potencijal koji nije u
neprijateljstvu s materijalnim, nego se u materijalnom otjelovljuje. Ali ako materijalnost disperzira svijest, odvlači nam pažnju i zaustavlja imaginaciju
- kreativnost se lako rasprši. Tako ako počnemo od materijalnog kao uvjeta stvaranja (primjerice od papira, boja, kreda i drugog obilja sredstava )
- možda će ona djeca koja imaju samo papir kao materijal, napraviti od njega mnogo više i različitije od onih koji su dobili gomilu raznovrsnih sredstava:
uljenih boja, flomastera, tuševa, papira u boji; ona će od papira napraviti kolaže, barčice, lampione, origami ptičice, šeširiće, strašila za ptice itd.
Druga teza: što se dijete više opterećuje različitim programima i vrijeme mu je nakon škole posve isplanirano ( satovi njemačkog, muzičke škole, ritmike dramskog
ili košarke izmjenjuju se cijeli tjedan, a u subotu ide s roditeljima u kupovinu, posjetu rodbini i na rođendane, u nedjelju u crkvu) - dijete počinje funkcionirati
kao stroj ili lutkica na koncu, nema trenutka mira za sebe i svoju imaginaciju. Djeca koja nemaju prilike za imaginiranje - što roditelji ponekad zovu izmišljanjem
ili fantaziranjem - ne mogu biti kreativna. Mogu eventualno stvarati svijet zamišljenog jer im je teško živjeti u stvarnom. Roditelji čija djeca imaju teškoća
tijekom odrastanja ( a razlozi su vrlo često upravo očekivanja roditelja koja dijete ne može ispuniti ili neprihvaćanje djeteta onakvim kakvo ono zbilja jest)
pitaju kakva je razlika između izmišljanja i laži. Laganje je način ponašanja, a ne maštanja, ali može se i pobrkati. Dječje izmišljanje -ukoliko postaje sredstvom
izražavanja onoga što dijete ne može prihvatiti kao stvarnost - zahtijeva pažljivo uho terapeuta (Gestalt terapija), a on upravo potiče maštu i upotrebljava je kao
terapijsko sredstvo. Ali u stvaralačkom svijetu djeteta koje se spontano igra, imaginacija i mašta temelj su kreativnosti.
Treća teza: U svijetu u kojem svi mi danas - i naša djeca - živimo , a to znači za njih ponajprije u školi, glavni je trening i poticaj motivaciji kompetitivnost.
Djeca se u kompetitivnom okruženju moraju stalno i iznova potvrđivati, dokazivati. Jedna druge doživljavaju kao prijetnju, kao neprijatelje. Ta utrka u suprotnosti
je s kreativnošću. Djeca nemaju intrinzičnog poticaja biti kreativna, kad moraju biti uspješna. I kada velik dio energije i vremena posvećuju stalnoj međusobnoj
borbi i natjecanju.
Četvrta teza: Nužno je početi pridavati pozornost djetetovim osjećajima, a ne njegovu ponašanju, a ti se osjećaji često mogu razabrati u djetetovim kreativnim radovima.
No dijete koje vrijeđamo teško može osloboditi svoj kreativni potencijal. Ohrabrivanje a ne omalovažavanje, razumijevanje i empatija, a ne zahtjevi, okrivljavanje
i vrijeđanje nisu samo u duhu kulture ljudskih (i djetetovih) prava, nego takva komunikacija na relaciji učitelji-djeca i roditelji - djeca koja stvara prijateljsko
okruženje u kojem se oslobađa djetetova kreativnost. Tu učitelji surađuju s djecom i ohrabruju ih u njihovom izražavanju i doživljavanju svijeta.
Kako raditi u školi na poticanju kreativnosti djece? Pisanje svoje priče uz vlastite ilustracije ideja je originalna i sjajna. To je jedan od načina da se djecu
oslobodi u kreativnosti i poduči kulturi čitanja i pisanja, to je divan način za razvijanje samopoštovanja i samopouzdanja, te izgradnje vlastitog sustava vrijednosti.
"Moja prva knjiga" što je organizira Centar za neohumanističke studije iz Karlovca je takav adekvatan način poticanja kreativnosti mladih tijekom i pomoću školovanja.
Maja Uzelac
Mladi vraćaju budućnost Dubrovniku
Sohail Inayatullah - Profesor na Tamkang University,
Sunshine Coast University, Queensland University of Technology.
(www.metafuture.org)
"Povratak Boginje u Dalmaciju"
" Dubrovnik izbjegava mcdonaldizaciju i stvara novu viziju
i praksu globalizacije"
" Neohumanističko obrazovanje transformira balkansku pedagogiju!"
Ovo su bile samo neke od tema na skupu Novi val: Vizija mladih
održanom u Dubrovniku od 27. kolovoza do 2. rujna 2003. (www.newwavevision.org).
Skup su organizirali mladi Dubrovnika u suradnji s nevladinim organizacijama
iz Hrvatske, Crne Gore, Srbije i Grčke (kao što su Centrar za neohumanističke
studije, Hrvatska; PCAP International (Međunarodna organizacija
za sprječavanje nasilja nad životinjama i biljkama); Mali Korak
ili Centar za kulturu mira i nenasilja; Živa zemlja; CCI (Centar
za gradanske inicijative); Fractal Beograd i Amurt Grčka, koje su
sponzorirali Friendly Favors, Gaia Trust, British Council Croatia
te brojna ministarstva Republike Hrvatske. Neke od ovih institucija
spominjem zato jer je s pojavom jasne vizije ovo bio eklektički
događaj. Odnosno, na Skupu se puno govorilo o obrazovanju za budućnost;
to nije bio akademski tečaj, već poziv budućim generacijama i za
buduće generacije.
Ali budućnost na ovom Skupu nije predstavljena pravolinijski. Dr.
Constance Piesinger otvorila je Skup tvrdeći da je regija Balkana
u prošlosti bila mjesto na kojem je cvjetala kultura Boginje. Bila
je to lokalna kultura u kojoj su vladali mir i suradnja. Ovu su
kulturu uništila indo-europska plemena, čime je otpočeo dugi period
partijarhata. Adrian Predrag Kezele tvrdio je pak (na osnovu svoje
knjige "Povratak Boginje") da se Boginja može vratiti
u ponovnom buđenju duhovne kulture u regiji Balkana koje za sobom
ostavlja nacionalističke ratove težeći lokalnoj kulturi u kojoj
će biti puno više surađnje. Izlaganje Dr. Ivane Milojević zaokružilo
je sliku ovog procesa. Ona je tvrdila da, obzirom da je već postojala
u prošlosti, kultura Boginje može ponovno zaživjeti. Naše vizije
budućnosti mogu se manifestirati ne samo u našim snovima već i u
svakodnevnom životu. U našim je životima uvijek prisutna vizija
budućnosti. Stoga bismo trebali odabrati onu koja za nas ima smisla
u političkom, gospodarstvenom i kulturnom pogledu.
Na radionicama koje su održali Ross Jackson i Hildur Jackson saznali
smo kako bi trebalo reorganizirati svjetsku trgovinu i kako bi se
mogla koordinirati eko-sela kojih ima sve više. Marcus Bussey upoznao
je predavače s time kako bi alternativne budućnosti općenito a posebno
neo-humanističke budućnosti mogle zaživjeti u krutoj atmosferi učionice.
Imajući u vidu cjelinu, koncentrirao sam se na dugoročne povijesne
trendove i na to kako nas oni mogu dovesti do kulture Boginje. Od
sudionika sam zatražio da osmisle projekte gospodarstvenih i socijalnih
instiucija koje bi mogle ostvariti njihovu viziju. Također sam tvrdio
da se budućnost, promatrana ne samo iz aspekta pređvidanja, može
vidjeti i kao resurs, kao sredstvo koje bi se moglo koristiti u
obrazovanju, razvoju kapaciteta, strategiji, te u svrhu memetičke,
pa čak i mikrovita promjene.
Na drugim se radionicama govorilo o komplementarnim valutama koje
su potrebne u globalno-lokalnoj politici (Sergio Lub), te o višestrukim
inteligencijama (Virginia Dearani). Dr. Shun-Jie Ji (Tamkang University
Futures Program) vodio je radionicu o nuklearnoj sili i budućim
generacijama u Tajvanu, povezujući održiv razvoj sa zaštitom okoliša.
Christian Franceschini govorio je o svom iskustvu s programom Yoga
u školama u Italiji i njegovu utjecaju na promjene u zdravstu i
njegovoj budućnosti.
Kakvu su viziju novog vala predočili mladi na ovom Skupu?
1. Povratak kulture Boginje
2. Duhovna praksa koja će u budućnosti imati centralno mjesto
3. Povezivanje eko-sela diljem svijeta
4. Uvođenje digitalnih tehnologija u "zelene" aktivnosi
5. Bešumni automobili
6. Globalno-lokalna politika
7. Ne dopustiti da Dubrovnik zaguši pseudo-kultura i sačuvati njegovu
verziju globalizirane kulture (npr. trgovina i diplomacija)
8. Omogućiti društvenu skrb i odgoj djece
9. Jasnoća kod vođa u društvu
Ovaj je novi val bio izazov za četiri stara vala - vlast patrijarhata,
nacionalizam, kapitalizam i materijalizam.
Naravno, kad god se počne pojavljivati neka nova vizija javljaju
se i različite reakcije. Bilo je optimista koji su vjerovali u mogućnost
stvaranja jedne alternativne budućnosti. Drugi su tvrdili da to
nije moguće podsjećanjući na našu povijest punu ratova, na blisku
prošlost i nacionalizam koji je još uvijek prisutan u regiji. Treći
su smatrali da je drugačija budućnost gotovo nemoguća zbog politike
sile - vladavine patrijarhata, osobnih interesa u gospodarstvu,
birokratiziranih šlola i religijskih dogmi.
Međutim, Dr. Milojević tvrdila je da nova vizija daje mogućnost
jedne nove aktualizirane budućnosti. Bez nove vizije, budućnost
ostaje sputana vladajućom politikom.
I upravo ovakvu novu viziju želi većina sudionika. Ono što je vjerojatno
jedinstveno bilo je da se nije inzistiralo na tradicionalnim dihotomijama.
Za sudionike Skupa tehnologija i priroda, žene i muškarci, globalizacija
i lokalizacija, duhovnost i empirija ne moraju biti u sukobu, već
se trebaju integrirati. Oni ne žele živjeti u svijetu isključivosti,
niti sebe vide takvima.
Ovo je na najbolji način potvđeno time što je program Skupa obuhvaćao
i teatar i glazbu i ples. Ovaj je Skup doista održan ne samo za
budućnost, već i u budućnosti. Čak je i hrana za njegove sudionike
bila vegetarijanska, slijedeći viziju mira kojoj težimo (kulturama
u kojima nema ubijanja kako navodi Glen Paige). Skup je zaključen
praktičnim radionicama. Jedna je govorila o tome kako se postaje
vođa, a druga kako se postaje učitelj novog vala.
Za mene je osobno povratak u Dubrovnik nakon 13 godina bio čudesno
iskustvo. Tamo sam otišao 1990. godine na poziv Wendy Schultz, koja
je tada organizirala tečaj o studijama budućnosti svijeta. U to
su vrijeme bile vidljiva sva dobra i loša svojstva socijalističke
države. Sada je to bila Europa ali bez arogancije. Tradicionalna
kultura locirana u jednom od najljepših mjesta na svijetu. Problema
je, naravno, bilo. U ratu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća
nije bilo milosti za grad. UNESCO je pomogao u njegovoj obnovi.
Ipak, još se događa da pijani mladići bacaju kamenje na automobile
sa srbijanskim registracijskim oznakama. Umirovljenici govore da
je sve u Dubrovniku prodano strancima. Cijene rastu. Stvari su prije
bile puno bolje.
Primarna energija Konferencije počivala je na spoznaji da se Dubrovnik
nalazi na prekretnici. Hoće li Dubrovnik nastaviti sa strategijom
masovnog turizma i tako postati mjesto velikog ljetnog prometnog
zakrčenja? Ili će se raditi na zelenim površinama, recikliranju
i novoj vrsti turizma? Treba li se ponovno početi razmišljati o
Dubrovniku u okviru lokalnih i globalnih gradskih rješenja, pa čak
i o povratku u vrijeme prije nego je postojala nacija-država, odnosno
na grad-državu? Na koji bi se način digitalna tehnologija mogla
najbolje iskoristiti u reguliranju prometa? O ovim i drugim pitanjima
govorilo se ne samo tijekom skupa već i na kasnije održanom seminaru
na American College of Management.
Na ovom sam seminaru predočio buduće koncepte (alternativne budućnosti,
slojevite epistemologije, anticipiranje budućnosti, projekt učenja
djelovanja i makropovijest). Na seminaru je sudjelovalo 75 studenata
s kojima sam radio na razvoju alternativnih budućnosti za grad.
Njima je bilo jasno da će ustrajanje na masovnom turizmu rezultirati
gubitkom povjesti i budućnosti grada. Također su bili svjesni značaja
tehnologije, ekologije i vizije u stvaranju drugačije budućnosti
za grad kojeg vole.
Studenti sada rade na iznalaženju načina za održavanje skupa Novi
val u Dubrovniku svake godine, na kojem bi se alternativne budućnosti
ne samo istraživale, već bi se radilo i na njihovoj realizaciji.
Dok je u sedištu pozornosti Skupa bio Dubrovnik, studenti iz regije
bivše Juoslavije su s njega ponijeli vlastite projekte. Na primjer,
studenti iz Novog sada rade na organiziranju seminara o budućnostima
u svom gradu. Njegov je cilj veće koncentriranje na metodama, a
manje na vizijama. Neuspjeh budućnosti u Srbiji, ocajanje zbog toga
što budućnosti nestaju jedna za drugom zahtijeva pristup koji priznaje
žaljenje zbog prošlosti i okretanje boljoj budućnosti (na primjer
onoj s manje nacionalizma, s financijskim dignitetom, uz očuvanje
brojnih uspjeha iz razdoblja socijalizma paralelno s usvajanjem
energija i otvorenosti Europe). Kao što podsjeća Ashis Nandy, vizije
mogu postati noćne more.
U Dubrovniku se otvorilo puno puteva. Neki su povijesni, neki posve
novi, a neki su spoj starih i novih. Uvjeren sam da sudionici Skupa
osjećaju da je Gaia zadovoljna. Napustio sam Dubrovnik inspiriran
marljivim radom i imaginacijom mladih ljudi iz regije bivše Jugslavije.
|
